Call for Abstracts Mad Men and Philosophy; http://groups.google.com/group/philosophy-updates/browse_thread/thread/4282561c829febba

Mulvey tvrdi da je ženski lik u klasičnom holivudskom filmu pozicioniran pretežno kao objekt za gledanje, formirajući tako gledateljsku poziciju kao (psihički) maskulinu. Koju poruku, međutim, o gledateljskom (psihičkom ili fizičkom) maskulinitetu šalje Tarantino? Objektiviziranje ženskog tijela, lika i djela, sasvim je u redu, čini se da kaže on – dokle god žene imaju kontrolu nad njime. Gledatelji, kako oni unutar filma, tako i oni van njega, smiju upražnjavati svoje voajerističke porive do mile volje i dobit će svoj vizualni lap dance za cijenu kino ulaznice – ali treba im biti jasno da granice postavljaju žene. gledatelji uživaju u vlastitoj nadmoći nad tekstom (...) značenje pronalazeći u – praznini. Ono što je otporno na smrt nije nositelj pogleda, (... ) besmrtno je mehaničko sredstvo (automobil, ili interpretacijski mu analogna kamera) za postizanje voajerskoga cilja – bio taj cilj seksualno zadovoljenje, ili umjetnost.

usprkos sugestiji samoga filma da je umjetnik koji priču odluči ispričati jezikom koji svi razumiju zapravo kastrirani umjetnik, (...) Imamović vjeruje da će i umjetničku vrijednost filma Go West između redova znati iščupati oni koji shvaćaju da je umjetnost desert, a ne glavno jelo. [Viktor Ivančić: za razliku od velikoga platna, mali život nikada ne može biti toliko velika laž. Kada se Mima Simić i njezina djevojka odluče poljubiti na ulici, Ahmed Imamović - autor hvaljenoga filma o tegobama homoseksualaca u retardiranim društvenim sredinama - prvi će uputiti uvredu u njihovu smjeru]

[marksistički] ideologizirano tumačenje ovoga filma [čini se] jednako umjesnim, odnosno promašenim, kao svojedobno optuživanje Nabokova za širenje nemorala svojom Lolitom. Kao (hiper)osviješteni citat, kod Tarantina je stereotip, paradoksalno, lišen ideologije. Ideološki problem Gadova leži upravo u praznini ... Tarantino se 'protiv' industrije zabave bori zabavom

the movie is about the mechanics of rendering a certain story about the war as the truth, the way one particular fiction became enshrined as official reality. [T]he movie makes it clear that the choice of which uniforms get to be shed (...) ultimately gets adjudicated not by reference to any real conception of justice or truth but simply by the vaguaries of fate: it is only because Brad Pitt’s side has won that he gets to indelibly mark his defeated enemy. [B]y making his movie a deconstruction of the WWII-movie genre, he makes it about the ways that cinematic project retroactively placed coherent meaning (“the good war”) on a thing which was actually unthinkable and nonsensically violent and destructive. And because they did it by transforming history into myth, by reveling in fantasies of the past as meaningful and coherant, he can avoid getting bogged down in the nitty gritty of actual causes and causation, making a virtue of his total inability to bother with any of that stuff.